Van zatvora sam već 10 godina
ali zaista ne znam ko je on bio.
Istinu govoreći ni ne razmišljam kao on
pogledam iza sebe i pomislim na tipa
kakav sam bio, običan patetični lik.
Čak ni čvrst ili lud,
samo nekakav patetičan lik
i donosio sam mnogo odluka ispunjen strahom.
Znaš već, čitav život ispunjen strahom
i dimnim zavesama
i kao u jadnim mračnim vremenima mog života,
znaš već...
Nisam se brinuo o sebi duhovno u to vreme.
Nisam mogao,
mislim da nisam bio voljan,
nisam znao da li sam sposoban.
Morao sam da prebrodim to
i bio je sve vreme uz mene, čoveče.
Od početka do kraja
i potpuno bez predrasuda,
ležao je pored mene kao da je bilo koji dan.
I znao je da me boli.
Ležao je tačno pored Kevi,
a znaš Kevi, luda Kevi je bila na kauču
i Vino je bio na mom kauču lupajući dop.
Mi smo siromašni, bolesni i gladni i uvrnuti
zaista smo uvrnuti ljudi...
On nije znao da su oni uvrnuti...
Svi moji prijatelji imaju priče o tom psu
Moji ortaci kada dođu ostanu na mojoj gajbi
teško im je, znaš već...
Moj jebeni pas će sesti tačno pored njih,
znaš?
Samo bi seo pored njih
i ne bi otišao
bio je toliko veran
bio je toliko blag prema likovima koje volim
i taj pas je to znao.
Pokazao mi je svojim primerom
kako da volim i voleo sam ga...
Mislim da nisam ja njemu pokazao kako da voli
mislim da je on meni pokazao kako da volim.
"Da, moram da idem sad"
"trpi jake bolove, vidim po njemu..."
"Ne mogu izdržati... razumeš, kao..."
"Za moju utehu, razumeš..."
"Da, radimo dokumentarac sada o njemu..."
"Završavamo pet sati..."
"Šta možemo da uradimo sa njim?"
Pričao sam sa Sintijom jutros i rekla mi je
"Radimo ispravnu stvar"
Hvala Bogu da imam ljude koji znaju šta se
dešava.
"Bio je toliko odrpan i toliko je...
jecao..."
Oden je ostajao sa Sintijom
jer sam se preselio u drugo mesto
i nisu puštali pse
i bilo je pet spratova u vis.
Moje mesto je imalo pet stepeništa u vis
I mislio sam kao
"Ne možemo ga uzeti sa nama"
Znao sam da će umreti još pre dva meseca
Znao sam
I to je bilo kao moj dečiji strah
"Nedostajaćeš mi, nemoj da ideš"
Znaš?
"Nemoj ići..."
Znaš?
Možda će zvučati ludo, ali ja sam kao...
nekakav univerzalan posao,
kao da mu je Bog dao nekakav posao da obavi
ovde
da se brine o ljudima, razumeš..
Nije bio blokiran
time kakvu odeću nosi
kakva kola ima
ili sa kakvom ekipom visi
ili prijateljima ili ko je popularan
šta mu stoji dobro,
bio je sav u pomaganju, čoveče
Bio je kao:
"Hej, osećaš se loše na mom kauču.
Ti si moj prijatelj."
Razumeš na šta mislim?
"Hoćeš da se oprostiš od Odena?"
"O da..."
*ljubi psa*
"Reci mi kako je tamo"
"pozdravi Isusa"
"reci mu da dolazimo"
"dolazimo uskoro, ok?"
"Reci Isusu da ga volimo"
"i druži se sa ljudima koji su sa njim..."
"daće ti novu nogu, kopaču..."
"Daće ti potpuno novu nogu"
"i sve će biti u redu"
Hoću da budem čovek, znaš,
hoću da budem u stilu "Samo ću uspavati psa"
i Džon Vejn,
ali to nisam ja, razumeš
nisam toliko čvrst.
Zaista sam mekan tip,
zaista sam osećajan tip,
i što više sam sjeban
osećajniji postajem čoveče.
I Bogu hvala.
Njihov čitav posao je da služe, mislim
I rekao sam mu kao...
njegov posao je gotov.
"Tvoj posao ovde je gotov šampione... okej?"
Znaš, njegov posao je gotov
i nema svrhe poricati to.
Bili su to moji lični dečji strahovi
"Ne možeš me napustiti, jer ćeš mi nedostajati"
Znaš, on je bio kao:
"Odlazim šampione. Jednom moram otići."
Šta?
Otišao je.
Otišao je.
Znao je.
Znao je.
Znao je da odlazi
Njegovo vreme je isteklo
"Volim te dušo"
"Budi dobar dečko tamo"
Taj pas je bio u bolovima
i morao je da ide.
On nije želeo više da bude ovde.
Pokušao sam da ostanem otvoren prema ljudima, znaš
Pokušavam ljudima da stavim do znanja istinu...
o tome kako se osećam
znaš i uh...
Bog je ljubav
i ljubav je Bog.
znaš i uh...
Bog je bio taj pas koga sam držao
znaš?
Znaš, pokazao mi je bezuslovnu ljubav.
Jeste.
I zbog toga, mislim
volim ljude mnogo više.