Van zatvora sam već 10 godina ali zaista ne znam ko je on bio. Istinu govoreći ni ne razmišljam kao on pogledam iza sebe i pomislim na tipa kakav sam bio, običan patetični lik. Čak ni čvrst ili lud, samo nekakav patetičan lik i donosio sam mnogo odluka ispunjen strahom. Znaš već, čitav život ispunjen strahom i dimnim zavesama i kao u jadnim mračnim vremenima mog života, znaš već... Nisam se brinuo o sebi duhovno u to vreme. Nisam mogao, mislim da nisam bio voljan, nisam znao da li sam sposoban. Morao sam da prebrodim to i bio je sve vreme uz mene, čoveče. Od početka do kraja i potpuno bez predrasuda, ležao je pored mene kao da je bilo koji dan. I znao je da me boli. Ležao je tačno pored Kevi, a znaš Kevi, luda Kevi je bila na kauču i Vino je bio na mom kauču lupajući dop. Mi smo siromašni, bolesni i gladni i uvrnuti zaista smo uvrnuti ljudi... On nije znao da su oni uvrnuti... Svi moji prijatelji imaju priče o tom psu Moji ortaci kada dođu ostanu na mojoj gajbi teško im je, znaš već... Moj jebeni pas će sesti tačno pored njih, znaš? Samo bi seo pored njih i ne bi otišao bio je toliko veran bio je toliko blag prema likovima koje volim i taj pas je to znao. Pokazao mi je svojim primerom kako da volim i voleo sam ga... Mislim da nisam ja njemu pokazao kako da voli mislim da je on meni pokazao kako da volim. "Da, moram da idem sad" "trpi jake bolove, vidim po njemu..." "Ne mogu izdržati... razumeš, kao..." "Za moju utehu, razumeš..." "Da, radimo dokumentarac sada o njemu..." "Završavamo pet sati..." "Šta možemo da uradimo sa njim?" Pričao sam sa Sintijom jutros i rekla mi je "Radimo ispravnu stvar" Hvala Bogu da imam ljude koji znaju šta se dešava. "Bio je toliko odrpan i toliko je... jecao..." Oden je ostajao sa Sintijom jer sam se preselio u drugo mesto i nisu puštali pse i bilo je pet spratova u vis. Moje mesto je imalo pet stepeništa u vis I mislio sam kao "Ne možemo ga uzeti sa nama" Znao sam da će umreti još pre dva meseca Znao sam I to je bilo kao moj dečiji strah "Nedostajaćeš mi, nemoj da ideš" Znaš? "Nemoj ići..." Znaš? Možda će zvučati ludo, ali ja sam kao... nekakav univerzalan posao, kao da mu je Bog dao nekakav posao da obavi ovde da se brine o ljudima, razumeš.. Nije bio blokiran time kakvu odeću nosi kakva kola ima ili sa kakvom ekipom visi ili prijateljima ili ko je popularan šta mu stoji dobro, bio je sav u pomaganju, čoveče Bio je kao: "Hej, osećaš se loše na mom kauču. Ti si moj prijatelj." Razumeš na šta mislim? "Hoćeš da se oprostiš od Odena?" "O da..." *ljubi psa* "Reci mi kako je tamo" "pozdravi Isusa" "reci mu da dolazimo" "dolazimo uskoro, ok?" "Reci Isusu da ga volimo" "i druži se sa ljudima koji su sa njim..." "daće ti novu nogu, kopaču..." "Daće ti potpuno novu nogu" "i sve će biti u redu" Hoću da budem čovek, znaš, hoću da budem u stilu "Samo ću uspavati psa" i Džon Vejn, ali to nisam ja, razumeš nisam toliko čvrst. Zaista sam mekan tip, zaista sam osećajan tip, i što više sam sjeban osećajniji postajem čoveče. I Bogu hvala. Njihov čitav posao je da služe, mislim I rekao sam mu kao... njegov posao je gotov. "Tvoj posao ovde je gotov šampione... okej?" Znaš, njegov posao je gotov i nema svrhe poricati to. Bili su to moji lični dečji strahovi "Ne možeš me napustiti, jer ćeš mi nedostajati" Znaš, on je bio kao: "Odlazim šampione. Jednom moram otići." Šta? Otišao je. Otišao je. Znao je. Znao je. Znao je da odlazi Njegovo vreme je isteklo "Volim te dušo" "Budi dobar dečko tamo" Taj pas je bio u bolovima i morao je da ide. On nije želeo više da bude ovde. Pokušao sam da ostanem otvoren prema ljudima, znaš Pokušavam ljudima da stavim do znanja istinu... o tome kako se osećam znaš i uh... Bog je ljubav i ljubav je Bog. znaš i uh... Bog je bio taj pas koga sam držao znaš? Znaš, pokazao mi je bezuslovnu ljubav. Jeste. I zbog toga, mislim volim ljude mnogo više.